Ruđer Bošković: Gospodar hiljadu veština

Na današnji dan rođen je Ruđer Bošković, univerzalni stvaralac: filozof, matematičar, astronom, fizičar, inženjer, pedagog, geolog, arhitekt, arheolog, konstruktor, optičar, diplomat, putopisac, univerzitetski profesor, pesnik na latinskom jeziku i prevodilac-poliglota

Foto: Wikimedia Commons

Ukoliko ne dozvolite magičnom pogledu sa „zidića“ Kalemegdana da vas opije i prikuje za sebe, te nastavite da hodate dalje ka crkvi Ružica i restoranu Terasa, kod Despotove kapije, prve koja će vam se naći na putu, opazićete neobičnu kulu. Ne istu kao ostale, zaboravljene kalemegdanske kule: ova, zapravo, deluje živo. Do nje vode kamene stepenice, a u nju teška, metalna vrata.

U kuli se nalaze prostorije Astronomskog društva Ruđer Bošković, jednog od najstarijih astronomskih društava u Evropi, i najstarije na Balkanu. Osnovala ga je grupa studenata astronomije 22. aprila 1934. godine.

Ime koje nosi pripada jednom od najvećih naučnika svog doba – velikom Ruđeru Boškoviću. I za života ga je, kao i posle smrti, svojatalo nekoliko naroda, što niti je bitno za njegova dostignuća i zaveštanje, niti može baciti senku na fantastičnu karijeru ovog sjajnog i svestranog mislioca.

Ruđer je bio univerzalni stvaralac: filozof, matematičar, astronom, fizičar, inženjer, pedagog, geolog, arhitekt, arheolog, konstruktor, optičar, diplomat, putopisac, univerzitetski profesor, pesnik na latinskom jeziku i prevodilac-poliglota.

Rođen je 18. maja 1711. godine, u selu Orahov Do, pet kilometara udaljenom od Zavale u Popovu polju, Istočna Hercegovina, u tadašnjoj Dubrovačkoj republici.

Nakon školovanja u Dubrovniku, u Jezuitskom zavodu, sa 15 godina je otputovao u Rim, gde je upisao katolički univerzitet Rimski Kolegijum (Collegium Romanum). Tu je ispoljio interesovanje i talenat za prirodne nauke, i studirao filozofiju, matematiku, teologiju, retoriku i poeziju. 1736. godine je uradio disertaciju i od tada je svake godine objavljivao rasprave ili knjige iz oblasti koje su ga interesovale.

Neki od njegovih čuvenih radova su:

  • O Sunčevim pegama (1736);
  • O Merkurovoj putanji (1737);
  • O polarnoj svetlosti – Aurori Borealis (1738);
  • O upotrebi teleskopa u astronomskim istraživanjima (1739); O obliku Zemlje (1739);
  • O kretanju nebeskih tela u sredini bez otpora (1740);
  • Različiti efekti gravitacije (1741);
  • O aberaciji nepokretnih zvezda (1742).
Memorijalna ploča na kući Ruđera Boškovića u Parizu Foto: Wikimedia Commons

 

“Ljudi prečesto koriste frazu kada opisujući nekoga kažu išao je ispred svog vremena. Ne govorim o Galileju niti o Njutnu, već o Ruggieru Giuseppeu Boscovichu”, 1993. godine je nobelovac Lion Ledermen napisao o Boškoviću. Dodao je da je on imao „jednu zamisao, potpuno ludačku za osamnaesti vek… Bošković tvrdi, ni manje ni više, da je materija sazdana od čestica koje nemaju nikakve dimenzije! Mi nađosmo, evo pre dvadesetak godina, jednu česticu koja odgovara tom opisu. Nazvasmo je kvark“, rekao je o Ruđeru nobelovac koji je istraživao kvarkove.

Bošković je bio profesor na Rimskom Kolegijumu, na Univerzitetu u Paviji, na Visokoj školi u Milanu, direktor astronomske opservatorije u Breri, osnivač Milanske opservatorije i direktor Optičkog instituta Francuske mornarice. Bošković je uspostavio veze sa skoro svim najistaknutijim naučnicima svoga vremena. Proputovao je Balkan, srednju i zapadnu Evropu i postao dobro poznat u svim naučnim centrima Evrope XVIII veka.

Izabran je za dopisnog člana Akademije nauka u Parizu, 1748. godine. Kraljevsko Naučno društvo u Londonu ga bira za svog redovnog člana 1760, a zatim to čini i Akademija nauka u Petrogradu. Članstvo su mu ponudile i akademije iz Rima, Bolonje, Holandije, kao i niz drugih naučnih ustanova i društava.

Svestrani Dubrovčanin se okušao u rešavanju mnogih naučnih problema, a izvrsne istraživačke domete je ostvario u prirodnoj filozofiji, teorijskoj astronomiji, matematici, geodeziji, geofizici, konstrukciji instrumenata, građevinskoj statici i hidrotehnici.

Konačno se 1785. godine skrasio u Milanu, gde je pritisnut umorom i duševnom slabošću, ali i posledicama “dugotrajne groznice” koju je stekao na obali Male Azije kada je svojevremeno krenuo u Carigrad, okončao svoj život. Umro je u vili Bosii u Milanu. Na milanskom groblju je i sahranjen 13. februara 1787. godine.

Izvori:



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *