Potencijalne kolevke vanzemaljskog života u Sunčevom sistemu

Bilo da su u pitanju planete ili meseci, Sunčev sistem obiluje kandidatima koji potencijalno poseduju uslove za život. Mars, Enceladus, Titan i Evropa samo su neka od nebeskih tela koja naučnici željno čekaju da istraže izbliza

Ilustracija: NASA
 

Svemirski brod Zemlja tiho plovi kroz komfor svoje čiste orbite, noseći na sebi nebrojeno mnogo živih vrsta, kao ponosnu značku 3.5 milijardi godina uporne evolucije. Mada često deluje kao da ne umemo da cenimo čak ni sopstvenu planetu koja nas je odgajila, radoznalost o životu van Zemlje je jedan od gorućih motiva naše civilizacije.

Ukoliko bismo uspeli da odgovorimo na ultimativno pitanje – da li smo sami u kosmosu? – možda bismo sa većom odgovornošću tretirali život koji nam je tako velikodušno poklonjen. Možda bismo konačno prestali da sagorevamo sopstvenu planetu, da uništavamo svoje reke i topimo glečere od kojih nam zavisi egzistencija.

U iščekivanju tako velikog otkrića, možemo gasiti žeđ za kosmičkim susedima i spekulisati o vanzemaljskom životu čak i u neposrednom komšiluku. Bilo da su u pitanju planete ili meseci, Sunčev sistem obiluje kandidatima koji potencijalno poseduju uslove za život.

Ilustracija: NASA/JPL-Caltech

ENCELADUS

Pre nego što je letelica Kasini (Cassini) posetila Saturn, nismo mnogo toga znali o malom mesecu koji orbitira oko našeg solarnog Gospodara prstenova. Fotografije koje je osamdesetih poslao Vojadžer su nam pokazale da je Enceladus širok jedva oko 500 kilometara u promeru, i da je njegova ledena površina izuzetno bela. Zapravo, on je najreflektivnije telo Sunčevog sistema.

Tek su instrumenti sa Kasinija doneli iznenađenje svom kontrolnom timu na Zemlji – Enceladus je geološki aktivan mesec koji ispod svoje ledene ljuske krije okean slane vode! I to nije sve: ledeni gejziri južnog pola Enceladusa katapultiraju materiju stotinama kilometara u vis. Nešto od te materije padne nazad na površinu meseca, a nešto pobegne u svemir da učestvuje u građi Saturnovog E prstena.

Ovaj bledi Saturnov prsten koji podseća na halo, uglavnom sadrži ledene mikro čestice; međutim, među njima su pronađene i nanočestice koje su mogle biti generisane samo u uslovima gde tečna voda i kamen interaguju na temperaturama većim od 90° C. Upravo je njihova pojava pripisana hidrotermalnim izvorima koji se nalaze duboko ispod ledene kore malog meseca, u njegovom slanom okeanu: na sličan način se ovakvi izvori nalaze i ponašaju u okeanima Zemlje.

Naučnici iz Nase su nakon ovog otkrića proglasili Enceladus vodećim kandidatom koji poseduje potencijalne uslove za život. Mogućnost malog meseca da generiše toplotu na svom aktivnom južnom polu je i dalje misterija, ali svakako jedna koju su željni da otkriju.

Foto: NASA

MARS

Mars je zaokupljao našu pažnju hiljadama godina, još iz doba kada su antičke civilizacije primetile i zabeležile da se neke od zvezda na nebu ponašaju i kreću drugačije od ostalih. Naravno da u to doba naši preci nisu mogli ni da sanjaju da je svaka od tih zvezda lutalica zapravo svet za sebe, kao što mi danas znamo.

Od kada je Galileo Galilej u XVI i XVII veku počeo teleskopom da posmatra nebo, između ostalog i Mars, naša radoznalost za Crvenu planetu je planula novom silinom, i više nas nije napustila. Osim popularne kulture i ranih naučnofantastičnih dela koja su gotovo redovno za aktere imala Marsovce, čak i nauka smatra da je Mars pri vrhu liste svih potencijalnih kolevki vanzemaljskog života.

Trenutni je naučni konsenzus da je Mars nekada verovatno bio toplo i vlažno mesto, o čemu svedoče dokazi o vodi – čak i tekućoj – koja je postojala na Crvenoj planeti. Iz sopstvenog iskustva znamo da je voda jedan od preduslova za razvoj života. Zbog toga postojanje reka, jezera, a moguće i severnog okeana u prošlosti Marsa ohrabruju naučnike da će u nekom trenutku možda biti u stanju da pronađu čak i fosile drevnog života sa ove danas ledene i puste planete. Uključujući otkrivenu organsku materiju na Marsu, i njegovu blizinu Zemlji, on je svakako idealan kandidat za dalju potragu za životom.

Iako danas ima veoma tanku atmosferu, i mada je sva voda zadržana blizu površine odavno postala led, naučnici su entuzijastični po pitanju misterija geološke prošlosti Marsa.

Foto: NASA

TITAN

Od velikog broja prirodnih satelita u Sunčevom sistemu, Titan je jedini koji poseduje značajnu atmosferu. Pored toga, uz Zemlju, on je jedino nebesko telo u našoj porodici za koje znamo da ima reke i jezera u tečnom stanju na svojoj površini.

Saturnov mesec Titan je veći od planete Merkur, i drugi je najveći mesec našeg sistema; Jupiterov Ganimed ima vodeću poziciju. Atmosfera mu se sastoji pretežno od azota, kao i kod Zemlje, ali je površinski pritisak za 50% veći nego na našoj planeti.

Na ovom mesecu postoje oblaci, kiše, reke, jezera i mora tečnih ugljovodonika, poput metana i etana. Iako nas mnogi od ovih uslova prividno podsećaju na Zemlju, u stvarnosti su uslovi na Titanu brutalni i izuzetno negostoljubivi za ljude.

I dok bi teoretski na površini mogao postojati život, on bi bio zasnovan na potpuno drugačijoj hemiji od one koju poznajemo. Ono što motiviše naučnike da nastave potragu za životom na Titanu je činjenica da su njegovi okeani, skriveni ispod površine meseca, satkani uglavnom od vode, a ne od metana.

Foto: NASA

EVROPA

Jedna od čuvena četiri Galilejeva meseca, Evropa je odavno postala sinonim za potencijalni život u Sunčevom sistemu.

Prve naznake da Evropa ima vodu su stigle sa oba Vojadžera, 1979. godine, ali tek je letelica Galilej, koja je posetila Jupiterov sistem devedesetih godina, na Zemlju poslala važno otkriće: Evropa je okovana slojem leda ispod kog se nalazi okean slane vode. I kada naučnici kažu „okovana“, zaista to i misle: po nekim procenama, Evropin led je debeo između 15 i 25 kilometara.

Mada je promer Evrope samo četvrti deo Zemljinog, ona ima duplo više vode nego svi okeani na našoj planeti. Ova količina vode svakako predstavlja pravi poligon za hipotetisanje, pa je ovaj ledeni mesec jedan od miljenika kada se priča o kolevkama života van Zemlje.

Po nekima, ipak, debljina leda je glavni kamen spoticanja u teoriji života na Evropi. Naime, okean koji se nalazi ispod tako debelog leda mora biti mračniji od bilo koje pećine, što onemogućava potencijalnu fotosintezu organizama, i definitivno nas onemogućava da uzmemo uzorak vode uz pomoć sonde.

Pa ipak, čak i skeptičniji naučnici se slažu da bi geotermalna toplota Evrope mogla da pomogne živim organizmima da se razviju čak i u mračnim dubinama ledenog Evropinog okeana.



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *